Vanilija
Vanilija, odavno poznata Indijancima u Srednjoj Americi, je počela da osvaja gurmane širom svijeta od otkrića Amerike, zajedno sa kakaom i drugim do tad nepoznatim plodovima iz Novog Svijeta.
Maje i poslije Acteci su koristili vaniliju, koju su zvali "tlilxochitl" uglavnom za svoja royalska čokoladna pića. Evropljani su upoznali i zavoljeli vaniliju u 17. stoljecu, koristili su je kao lijek od više bolesti, i naravno zbog mirisa i ukusa, kao dodatak, hrani i piću. Vanilija se sasvim pravedno smatra moćan afrodizijak.
Danas miris i ukus vanilije zna svako, koji je uglavnom sinteticčki, jer je pravi vanilin ekstrakt veoma skup, a njegova proizvodnja jedva isplativa za proizvođače. Miris vanilije se sastoji od više komponenti, glavne od kojih su vanilin i piperonal (heliotropin).
Vanilija je orhideja-penjačica, čija najpopularnija vrsta u svijetu Vanilla planifolia potiče iz Meksika. Postoji stotinjak vrsta ove biljke, ali samo dvije se koriste u širokoj komercijalnoj proizvodnji radi ukusa i mirisa: Vanilla planifolia i Vanilla tahitiensis.
Vanilla planifolia sada raste u tropskoj klimi širom svijeta, u Meksiku i Južnoj Americi, Karibama, na otocima u Indijskom oceanu, Indoneziji... Vanilija koja raste u svojem rodnom Meksiku se smatra jednom od boljih, čemu doprinosi fakt da raste u zemlji svog porijekla, ali njena proizvodnja nije velika.
Vanilija Bourbon je sa otoka Indijskoj oceana: Madagaskara (najveći proizvođač, proizvodi oko 1000 tona mahuna godišnje), Comorskih otoka i otoka Reunion, ista vrsta se uzgaja u Africi i Indoneziji. Svoj naziv je dobila po bivšem nazivu otoka Reunion (Bourbon, u čast Francuskog kraljevskog doma). Bourbon vanilija je ista Vanilla planifolia, ali novi uslovi uzgajanja svakako utiču i na kvalitet ukusa i mirisa.
Smatra se da Bourbon vanilija posjeduje veoma bogati miris i ukus. Upravo ova vrsta se koristi radi proizvodnje prirodnog vanilina, koji se kristalizuje na mahunama nakon njihovog sušenja.
Proizvodnja prirodnog vanilina je dug i skupocjen proces. Mahune vanilije se pojavljuju na mjestu lijepih zeleno-žutih i žutih vanilinih cvjetova.
U prirodnim uslovima cvjetove oprašuju insektei i kolibri, ali na plantažama to rade ručno. Zelene mahune vise na granama oko 8-9 mjeseci, i zatim ih još pola godine suše. Nakon toga se na njma pojavljuju bijeli kristali – vanilin.
Tahitian vanilla raste na otocima Francuske Polinezije (Tahiti), rjeđa i skupocjenija vrsta. Smatra se da je njen ukus slabiji od meksičke Vanilla planifolia, ali zato miris intenzivniji. U njenom sastavu je manje vanilina i više heliotropina, koji daje voćniju nijansu.
Francuska vanilija (French vanilla) koju ponekad srećemo među sastojcima parfema nije posebna vrsta vanilije, već svojvrsna oznaka kvaliteta njenog ukusa i mirisa kao pravog (identičnog prirodnoj vaniliji) i intenzivnog. Naziv potiče od francuskog recepta vanilinog sladoleda.
